PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
Rano proljeće najavilo svoj dolazak. Zanovjet omačinila, a pupoljci graba nabrekli i pobijelili. Kozlac pomolio svoje široke i tamno zelene listove. Narcisi se stidljivo izviru iza kamenih blokova i poluozelenjelog sitnog grmenja. Jagluk je počeo da ukrašava žbunove pored puteva i puteljaka. Lukovica i čađavac se zore svojom pojavom. Izazovno djeluju na stoku koja se uželjela prve proljećne trave. Izazovno djeluju i na pastira koji je jedva iščekao njihov dolazak.
Sam sebi sam naredio, a domaćici nagovijestio, da ću sjutra odvesti stado u Radovac da ih ugostim prvom proljetnjom travom. Radovac je bio poznat kao pasište gdje najprije dođe proljeće. Tu je bilo prisutno sve ono što rano proljeće čini ranim. No, ovdje su se nalazili i strukovi čemerike od koje su se čobani bojali. Dešava se, nekad, da gladna stoka popase izdanke čemerike, što je izazivalo tegobe i jako bljuvanje (povraćanje). Od toga se stoka teško i sporo oporavljala. Toga sam se i ja potajno bojao.
Domaćica nije sa oduševljenjem prihvatila moj nagovještaj. Rekla mi je da je vrlo rizično odvesti toliko brojno stado na tako daleko pasište. A stado mi je brojalo sedamdeset ojagnjenih ovaca, sedamdesetoro jagnjadi, trideset još neojagnjenih i dvadeset jalovih brava. Zaista nije bilo lako čuvati i ukrotiti toliko krdo. Ovo tim prije, ako se ima u vidu da Radovac svojim rupama, uvalama, koljatima i saprtijama nije bio baš gostoljubiv za pastira. Nije ni meni bilo prijatno da ovdje pastirujem. Zebio sam od neugodnosti. No, težnja da se stado zadovolji i napase, nadjačala je svaku bojaznost.
Osvanulo je baš prijatno jutro za čobana. Južni vjetar je uporno tjerao trudne oblake ka zubatim vrhovima. Činilo se da će svakog trenutka sručiti ledenu i krupnu kišu. To mi nije bilo prijatno, ali sam se, ipak, pripremio za odlazak. I domaćica je uradila ono što je potrebno. Opomenula me je na mogućnost jakog nevremena, ali ni to nije pomoglo.
Stigao sam na odredište. Taman kad sam stigao, crni oblak je potamnio cijeli udut Radovca. Ni prst pred okom se nije mogao vidjeti. Mješavina grada i kiše se nemilosrdno sručila na stado. Ništa mi drugo nije preostalo no da stisne zube i da trpim drsku „agresiju” koja je od neba dolazila. Najžalije mi je bilo tek ojagnjelu jagnjad. Srce mi se skamenilo gledajući kako drhte i kako uzaludno traže utočište. Najmlađe sam uhvatio u naručje, ali mu ni to nije pomoglo.
Sreća što nevrijeme nije dugo trajalo. Dogodilo se ono što je svojstveno ranom proljeću. Odjednom se provedrilo. Oblak je odužio svoj dug, a sunce je obradovalo i mene i moje stado.
Ovce su stresle kišne kapi koje su zastale na njihovim runima i žurno se uputiše u potragu za čađavcem i lukovicom. Ove trave je bilo u izobilju. Uživao sam gledajući kako halapljivo pune usta mladom travom. I ona odraslija jagnjad su imitirala svoje majke. I njihova ustašca su se punila svježom travom.
Nakon nevremena, prijalo mi je iznenadno sunce. Stajao sam na pristojnom mjestu. Zatim sam se naslonio na deblo obližnjeg duba i odatle osmatrao ovce. Ni sam ne znam kako me i kada uhvatio san. Probudio me jak tresak groma. Opet se nebo namrštilo i nagovještavalo nevrijeme.
Pogledao sam unaokolo. Nigdje ovaca. Odjednom su mi se oduzele i noge i glas. Stajao sam kao skamenjen.
Nijesam znao kuda da krenem i što da uradim. Ni sam ne znam kako mi se povratila snaga. Trčao sam kao sumanut. U prvi mah sam trčao kao bez glave, od grmena do grmena, od kamena do kamena. Srce je htjelo da iskoči iz grudi, a dah je zapinjao u grlu. Ispuštao sam neartikulisane glasove. Želeći da dozovem ovce nekako sam uspio da fabim (dozovem) Šaru koja je vazda buljuk predvodila: „Šara, Šara, Šara! Vuk te pozoba, ka’ što te pozoba”!
Nekako sam uspio da se priberem. Sjetio sam se da ovce vazda hrle ka Veljoj rupi. Tamo je paša bila najizdašnija. Iz sve snage sam se ustremio u tom pravcu. Činilo mi se da letim. Kad sam stigao na vr’ rupe, uhvatio sam dušak. Bacio sam pogled na livadu Velje rupe.
Pogled je otkrio stravičan prizor. Protrljao sam oči nekoliko puta da bih se uvjerio da li je to stavrnost ili varka. Nije bila varka. Rupa je bila puna rastrgnutih ovčijih leševa. Čula se jeka i bleka. I srž mi se u kostima smrznula. Nijesam znao da li se vrti sve oko mene ili se ja vrtim oko samog sebe. Svježa krv je jož tekla, za vazda je okrvavljena Velja rupa.
Konačni bilans ovog vučjeg pira, ovog pokolja, više je nego zastrašujući. Deset rastrgnutih mljekodanica, petnaestoro jagnjadi i pet jalovica. Ranjene je bilo teško prebrojiti. Među ranjenim, najviše je bilo onih kojima je divina istrgla vime. Takvih je bilo ravno deset. To je bio najjeziviji prizor. Niz noge im je tekla varenika pomiješana sa krvlju. Tako ranjene su neprestano cvilile (blejale) kao da su bile zabrinute za svoju jagnjad. U stvari, zapomagale su i jaukale zbog toga što sjutra neće moći zadojiti svoju djecu. Najviše me zaboljelo kad sam ugledao jagnje kako blejanjem doziva svoju mrtvu majku i pokušava da je podoji.
Konstatovao sam da se među jagnjećim žrtvama nalaze i miljenčad djece. Nijedno nije živo preteklo. Do dna duše me brinulo kako ću im doveče saopštiti ovi zaista nemilu vijest. Već sam im unaprijed u očima vidio neizmjernu tugu i more suza.
(Nastaviće se)